Zadruga, Zadruga 2, a uživo? Među 20 najtraženijih pojmova na YouTubeu čak njih pet se odnosi na reality programe, a prva tri mjesta zauzima upravo jedan te isti reality program.

Učesnici reality programa postaju uzori omladini, a njihova devijantna ponašanja nešto što je poželjnoYouTube/Screenshot

Internet je postao nezamjenjiv dio života, kako u svijetu tako i kod nas. Prema izvještaju Digital 2020 internet koristi 4,5 milijardi ljudi u svijetu. Ni Bosna i Hercegovina ne zaostaje u ovom domenu. 2,37 miliona (72 posto) stanovnika BiH koristi internet.

Digital 2020, izvještaj za BiH je posebno zanimljiv kada je u pitanju pretraživanje na YouTube kanalu. Među 20 najtraženijih pojmova na YouTubeu čak njih pet se odnosi na reality programe, a prva tri mjesta zauzima upravo jedan te isti reality program.

Tako je na ovom kanalu najtraženiji pojam u BiH u 2019. godini bio „zadruga“, drugi je „zadruga uživo“, a treći „zadruga 2“.

„Neka istraživanja upućuju na to da je preferiranje reality programa odraz određenih crta ličnosti, ali i potrebe za nadomještanjem preuskog kruga društvenih kontakata. Jedan od motiva o kojem se govori je i motiv za sticanjem slave – jednako ‘obični’ ljudi kao i oni koji te emisije gledaju su bez nekog posebnog razloga postali poznati. Vrijedi spomenuti i klasičnu teoriju socijalnog poređenja, prema kojoj gledaoci stiču priliku da o sebi izgrade bolju sliku poredeći se sa moralnim, intelektualnim i drugim nesavršenstvima učesnika. Putem TV ekrana gledalac se na neki način intimizira s učesnikom, upoznajući njegove ili njene nedostatke, ili bilo koju osobinu koja ga čini sličnim gledaocu, odnosno običnom, prosječnom čovjeku. Ovo je naročito izraženo danas, kada su i stvarna prijateljstva dobrim dijelom izmještena na praćenje sadržaja na društvenim mrežama i smanjenje realnog kontakta“, kaže psiholog Bojan Šošić, član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjeljenja medicinskih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Stručnog odbora Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK-a „Feniks“.

Potreba za drugim ljudima

Čovjek je po svojoj strukturi društveno biće i ima potrebu za socijalnim kontaktom, za drugim ljudima.

„Dvadeset i prvo stoljeće je karakteristično po tome što je evidentno otuđenje čovjeka od drugog čovjeka, zatim od okoline u kojoj živi to jeste od društva općenito. Zbog nedostatka tog socijalnog kontakta čovjek traži određenu vrstu alternative, da vidi šta se to dešava u životima drugih ljudi, šta se dešava u njegovoj bližoj ili daljoj okolini. Reality programi su idealna prilika da se upravo to otuđenje nadomjesti kroz jednu vještačku tvorevinu u kojoj se 24 sata posmatra život drugih ljudi koji su po svojoj strukturi različitog karaktera, različitih godina, spola, odnosno ciljano su birani kako bi učinili taj reality program zanimljivijim“, kaže doc.dr. Midhat Čaušević, profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Sigurno je, ističe Čaušević, da u pozadini uspješnosti takvih programa postoji i doza radoznalosti koju, inače, čovjek ima u svom habitusu, a ta radoznalost se opet najbolje ispoljava kroz prizmu posmatranja tuđih života. Ta zainteresovanost je bila prisutna kod čovjeka i u prošlosti, a u sadašnjosti se ona posebno potvrđuje zbog stepena razvijenosti i dostupnosti tih sadržaja putem medija.

Imitiranje agresivnog ponašanja

U našem slučaju je možda ipak naročito problematično, naglašava psiholog Šošić, to što producenti za učesnike u tim programima ponekad biraju i osobe čija prošlost je, blago rečeno, sumnjiva. Zabrinjava i to što neki oblici agresivnih ponašanja koje je moguće vidjeti u reality programima izgleda brže podstiču na imitaciju, nego u klasičnim televizijskim ili filmskim formatima. Ovo ne uključuje samo fizičke sukobe, već možda i prije plasiranje tračeva i kleveta i verbalna sučeljavanja.

„Ne mogu ne ukazati i na jedan interesantan paradoks koji nam otkriva aktualna situacija pandemije. Sve više mnogi govore o opasnostima kontrole i praćenja stanovništva po uzoru na Orwellovog Velikog Brata, a čini mi se da ima razloga da provjerimo da li su možda oni koji se najviše opiru mjerama kontrole ponašanja stanovništva radi suzbijanja zaraze baš gledaoci ovakvih programa, a reality emisije su upravo najočitije ostvarenje tog principa potiranja privatnosti. To je primitivizam koji udružen s iracionalnim i sebičnim porivima kreira i potencijalno vrlo nepovoljne situacije u uslovima kakve je pred nas stavila pandemija COVID-19“, ističe Šošić.

Na posljedice ovakvih programa upozorava i profesor Čaušević. Posljedice su dalekosežne, upozorava on, od samog vokabulara pa do postupaka koji se mogu vidjeti unutar tih programa, a sve to utiče na ponašanje onih koji to gledaju. Takvim programima se dalo isuviše mnogo prostora, tako da zasigurno kreiraju i javno mnijenje.

„Ako se konstantno gleda takav program, ako se danima živi sa tim onda možemo imati posljedicu da članovi porodica koji to gledaju pokušavaju svoje živote organizirati na principu reality programa, a učesnici tih programa postaju uzori djeci u njihovom ponašanju, a dobro znamo da ti učesnici nemaju taj kredibilitet da mogu biti uzori mladim ljudima“, ističe Čaušević.

Poseban problem jeste što su ovakvi sadržaji dostupni i djeci te u tom smislu ne postoji cenzura. Posljedica toga jeste da učesnici reality programa postaju uzori omladini, a njihova devijantna ponašanja nešto što je poželjno.

„Prije dvadesetak godina je američki psiholog Judith Rich Harris objavila knjigu kojom je jasno demonstrirala kako roditelji više nisu primarni kreator uslova socijalizacije svojoj djeci, već su to vršnjaci. Mi smo isprva bili skeptični o tome koliko to važi za naše podneblje, ali reklo bi se da se takve okolnosti vrlo brzo stvaraju i kod nas. Drugim riječima, smanjen uticaj obitelji kao primarnog agensa socijalizacije i enkulturacije ostavlja prazan prostor koji na neki način popunjavaju vršnjaci ili sumnjivi sadržaji plasirani putem društvenih mreža, a istini za volju, malo je sadržaja i na javnim televizijama koje odstupaju kvalitetom od toga. S druge strane, isti ovi novi mediji pružaju do sad neviđene i čak neslućene mogućnosti izbora sadržaja koji mogu djelovati pozitivno na razvoj mladog duha. Problem je u svojevrsnom paradoksu što u tom nepreglednom mnoštvu mogućnosti djeca sad tipično odrastaju u jako suženom svijetu i umjesto da steknu široku paletu znanja i vještina, drže se onoga što sami sebi biraju i stalno ponavljaju iskustva kao na pokretnoj traci. Zato novi mediji djeluju kao svojevrsne eho-komore, bez da nude širinu perspektiva kroz koje bi mladi razvili kritičko mišljenje, već se stalno izlažu sadržajima koji im samo potvrđuju ono što već odgovara njihovim stavovima“, ističe Šošić.

Važna uloga porodice

Šošić naglašava da porodica mora zadržati svoju ulogu uvođenja mlade osobe u društvene tokove i svoj položaj u mogućnostima usmjeravanja mladih ka primjerenim vrijednostima. Javnost je potpuno demokratizirana. Odustalo se od institucija koje su osiguravale kvalitet formata i sadržaja svega što se plasira u javni prostor. Obistinilo se izgleda Warholovo proročanstvo o petnaest minuta svačije slave. Doista izgleda da bilo šta što veže pažnju stanovništva ne traje dugo.

„Ako je teško i naći prikladne uzore danas, u koje biste se mogli pouzdati, ili ako roditelji i sami nemaju dovoljno razvijene kriterije za prepoznavanje onoga što bi bili povoljni sadržaji, sreća je što ista ova tehnologija otvara i jednu kraticu – izložite mlade onome što je bilo sistematski nuđeno stanovništvu odgovarajućeg uzrasta prije nekoliko decenija, bilo da se radi o crtanim filmovima, stripovima (koji su danas možda nepravedno potisnuti, a imaju veliku ulogu u izgradnji karaktera), igranim filmovima, knjigama. Ja i danas uživam čitajući stručnu literaturu iz šezdesetih i sedamdesetih; ova moderna mi je često dosadna i u prevelikoj mjeri skrojena prema diktatu današnjeg tržišta“ kaže psiholog Šošić.

Profesor Čaušević naglašava da su ovakvi programi zasnovani isključivo na komercijalnoj osnovi.

„Stoga možemo pokušati uticati na svijest građana, objasniti da to nisu stvarni životi, da to nisu stvarni odnosi koji se dešavaju unutar naše svakodnevnice. Moramo i kao roditelji povesti računa i biti rigorozni u smislu dozvole gledanja i praćenja tih programa“, kaže na kraju Čaušević.

Izvor: Al Jazeera